Izvan zastora vremena.

William Branham.

Prošle nedjelje ujutro rano sam se probudio. Ova vizija, ona je bila u subotu. U s… Uvijek sam iscrpljen. Uvijek sam razmišljao o umiranju i budući da sam u pedesetoj, to je - moje vrijeme nije - mislio sam da neću još dugo. I pitao sam se kako bi bilo u toj teofaniji, nebeskom tijelu. Hoću li moći vidjeti svoje dragocjene prijatelje i recimo prolazi mala, bijela magla i reći: “Eno ga brat Neville,” ili on ne bi mogao reći: “Bok brate Branham.” A kad Isus dođe, tada bih ponovno bio čovjek. Često sam razmišljao o tome. Sanjao sam da sam bio na zapadu i ja - silazio sam kroz malo mjesto s grmljem i sa mnom je bila moja žena i bili smo pecali pastrve, i zaustavio sam se i - i otvorio vrata, a nebo je bilo tako lijepo. Nije izgledalo kao ovo ovdje nad dolinom. Bilo je plavo i s lijepim, bijelim oblacima. I govorio sam ženi, rekao sam: “Dušo, mora da smo ovdje bili davno prije.” Rekla je: “Zbog djece smo trebali biti, Billy.” Rekao sam: “To je točno…”

I probudio sam se i razmišljao: “Toliko sanjam. Pitam se zašto.” I spustio sam pogled, a ona je ležala pored mene. I podigao sam se na jastuk kao što mnogi od vas ljudi čine, stavio glavu na uzglavlje kreveta i ruke stavio straga. Tako sam tamo ležao i rekao: “Pa, baš se pitam kako će biti s druge strane. Već sam u pedesetoj, a još nisam ništa učinio. Kad bih samo mogao učiniti nešto da pomognem Gospodu. Jer znam da neću biti smrtan. Barem je pola moga životnog vijeka prošlo ili više od polovice. Ako doživim toliko godina koliko i moji ljudi, još uvijek je pola mog životnog vijeka prošlo. I pogledao sam okolo i tamo sam ležao pripremajući se ustati. Bilo je oko sedam sati. Rekao sam: ”Vjerujem da ću ovog jutra otići u crkvu ako sam promukao. Volio bih čuti brata Nevilla kako propovijeda.“ Tako sam - rekao sam: ”Dušo, jesi li budna?“ A ona je veoma čvrsto spavala. I ne želim da to propustite. To me je promijenilo. Ne mogu biti isti brat Branham koji sam bio.

I pogledao sam, i čuo nešto kako stalno govori: “Tek započinješ. Navali u bitku. Samo navali.” Trenutno sam zatresao glavom i tada sam pomislio: “Pa, vjerojatno samo tako razmišljam, znate, osoba može imati neke maštarije.” I rekao sam: “Vjerojatno sam to samo zamislio.” Govorilo je: “Navali u bitku. Nastavi. Nastavi.” I rekao sam: “Možda to ja govorim.” I stavio sam usne među zube i stavio sam svoju ruku na usta, a to je ponovno tamo došlo i govorilo: “Samo navali. Kad bi samo znao što je na kraju puta.” I činilo se kao da mogu čuti Grahama Snellinga ili nekoga tko tako pjeva tu pjesmu, a pjevaju je ovdje, Anna Mae i svi vi ostali: Čeznem za domom i tužan sam, i želim vidjeti Isusa; Želio bih čuti ta slatka lučka zvona kako zvone; Rasvijetlilo bi moj put i uklonilo sve strahove; Gospode, dopusti mi da vidim iza vela vremena. Čuli ste da je to pjevano ovdje u crkvi. I čuo sam kako je nešto reklo: “Želiš li pogledati odmah iza vela?” Rekao sam: “To bi mi toliko pomoglo.” I pogledao sam, i samo na trenutak, ja - jedan dah, došao sam na malo mjestašce koje je bilo na kosini. Pogledao sam unatrag i tamo sam ležao na krevetu. I rekao sam: “Ovo je neobična stvar.”

Dakle, ne bih želio da ovo ponovite. Ovo je pred mojom crkvom ili mojim ovcama kojima sam pastir. Bilo da sam bio u ovom tijelu ili izvan, bilo da je bilo preneseno… Nije bilo nalik niti jednoj viziji koju sam ikad imao. Mogao sam gledati tamo, a mogao sam gledati i ovdje. I kada sam došao u to malo mjestašce, nikada nisam vidio toliko ljudi kako dolaze vičući: “O, naš dragocjeni brate.” I pogledao sam, a mlade žene, možda u svojim ranim dvadesetim (osamnaest do dvadeset godina), stavljale su svoje ruke oko mene i vikale: “Naš dragocjeni brat.” Došli su mladići u briljantnosti mladenaštva i njihove su oči sjajile izgledajući poput zvijezda u tamnoj noći, njihovi zubi bijeli poput bisera, i vikali su, i hvatali me, i vikali: “O, naš dragocjeni brate.” I stao sam i pogledao, i ja sam bio mlad. Pogledao sam natrag na svoje staro tijelo koje je ležalo tamo s rukama iza glave. Rekao sam: “Ne razumijem ovo.” I te mlade žene stavljajući svoje ruke oko mene…

Dakle, shvaćam da je ovo mješovito slušateljstvo i ovo kažem s ljupkošću i u blagosti Duha. Muškarac ne može staviti svoju ruku oko žene bez ljudskog uzbuđenja. Ali, to nije bilo tamo. Nije bilo jučer niti sutra. Nisu se umarali. Bili su… Nikad u svom životu nisam vidio tako lijepe žene. Imale su kosu skroz dolje do struka, duge suknje do stopala i samo su me grlile. To uopće nije bio zagrljaj kao što bi me zagrlila moja vlastita sestra koja sjedi ondje. Nisu me ljubile i ja nisam poljubio njih. To je bilo nešto za što nemam dovoljno bogat vokabular, nemam riječi da se izrazim. Savršenstvo to ne bi dotaklo. Veličanstveno to ne bi nigdje dotaklo. To je bilo nešto što nikad… Jednostavno, morali ste biti tamo.

I pogledao sam na ovu stranu i onu stranu, i dolazili su na tisuće. I rekao sam: “Dakle, ne razumijem ovo.” Rekao sam: „Pa, oni...” I došla je Hope; to je bila moja prva žena. Trčala je i nijednom nije rekla: “Moj mužu.” Rekla je: “Moj dragocjeni brate.” I kada me je zagrlila, tamo je bila još jedna žena koja je stajala da bi me zagrlila, i tada je Hope zagrlila ovu ženu, i svaka… I pomislio sam: “O, št - ovo mora biti nešto drugo, to - to ne može biti. Postoji nešto…” Pomislio sam: “O, bi li se ikad želio ponovno vratiti onom starom truplu?” Pogledao sam okolo i pomislio: “Što je ovo?” I zaista sam dobro pogledao, i ja - rekao sam: “Ja - ja ne razumijem ovo.” No, Hope se doimala poput - o, počasnog gosta. Nije se razlikovala već je samo bila kao počasni gost.

I tada sam čuo glas koji mi je govorio, koji je bio u sobi, i rekao je: “Ovo je ono što si propovijedao da je Duh Sveti. Ovo je savršena ljubav. A ovdje bez nje ništa ne može ući.” Odlučniji sam više no ikad u svom životu da je potrebna savršena ljubav da uđete tamo. Ondje nije bilo ljubomore. Nije bilo umora. Nije bilo smrti. Bolest ne bi mogla ući unutra. Smrtnost nikada ne bi mogla činiti da starite i oni nisu mogli plakati. Bila je samo jedna radost: “O, moj dragocjeni brate.” I onda su me odveli gore i postavili me na veliko, uzvišeno mjesto. I pomislio sam: “Ne sanjam. Gledam natrag na svoje - svoje tijelo koje leži tamo dolje na krevetu.” I tamo su me postavili i ja sam rekao: “O, ne bih trebao sjediti ovdje gore.” I tu, s obje strane, dolazile su žene i muškarci u cvatu mladosti, vičući. A jedna je žena tamo stajala i vikala: “O, moj dragocjeni brate. O, tako smo sretni da te vidimo ovdje.” Rekao sam: “Ne razumijem ovo.” I tada je taj glas koji je govorio iznad mene rekao: “Znaš da je zapisano u Bibliji da su proroci bili pridruženi svojim ljudima.” I rekao sam: „Da, sjećam se toga iz Pisma.” Rekao je: “Pa, ovo je vrijeme kada ćeš se ti pridružiti svojim ljudima.” Rekao sam: “Tada će biti stvarni i moći ću ih dodirnuti.” “O, da.” Rekao sam: “Ali ja… Tamo su milijuni. Branhamovih nema toliko mnogo.” I taj glas je rekao: “Oni nisu Branhamovi, oni su tvoji obraćenici. To su oni koje si doveo Gospodu.” I rekao je: “Neke od tih žena tamo, za koje misliš da su tako lijepe, imale su više od devedeset godina kada si ih doveo Gospodu. Nije ni čudo da viču: 'Naš dragocjeni brate.'” I svi su odjednom povikali: “Da ti nisi došao, mi ne bismo bili ovdje.”

Pogledao sam oko sebe i pomislio: “Pa, ne shvaćam to.” Rekao sam: “O, gdje je Isus?” Žarko Ga želim vidjeti.“ Rekli su: “Sada, On je samo nešto više, ravno tamo gore.” Rekli su: “Jednog dana, On će doći k tebi.” Vidite? Rekli su: “Poslan si za vođu. I Bog će doći, a kada dođe, prvo će ti suditi prema onome što si ih poučavao; idu li oni ili ne. Ići ćemo prema tvom poučavanju.” Rekao sam: “O, tako mi je drago. Je li Pavle, mora li on ovako stajati? Mora li Petar ovako stajati?” “Da.” Rekao sam: “Tada sam propovijedao svaku riječ koju su i oni propovijedali. Nisam odstupao od toga ni s jedne ni s druge strane. Tamo gdje su krstili u Ime Isusa Krista, i ja sam krstio. Tamo gdje su poučavali krštenje Duhom Svetim, i ja sam poučavao. Što god su poučavali i ja sam poučavao.” I ti ljudi su povikali i rekli: “Mi to znamo i jednog dana vratit ćemo se s tobom na zemlju.” Rekli su: “Isus će doći i ti ćeš biti suđen po Riječi koju si nam propovijedao. I onda, ako tada budeš prihvaćen, a bit ćeš,” i rekli su, “tada ćeš nas predstaviti Njemu kao svoje trofeje svoje službe.” Rekli su: “Vodit ćeš nas k Njemu i svi zajedno ćemo se vratiti na zemlju živjeti zauvijek.” Rekao sam: “Moram li se sada vratiti?” “Da, ali samo nastavi navaljivati.”

Pogledao sam i mogao sam vidjeti ljude, baš koliko god sam mogao vidjeti, i dalje su dolazili želeći da me zagrle, vičući: “Naš dragocjeni brate.” Upravo je tada glas rekao: “Sve koje si ikad volio i sve koji su te ikad voljeli Bog ti je ovdje dao.” I pogledao sam i tu je došao moj stari pas, hodajući. Došao je moj konj i stavio svoju glavu na moje rame i zarzao. Rekao je: “Sve koje si ikad volio i sve koji su te ikad voljeli Bog ih je predao u tvoje ruke kroz tvoju službu.” I osjetio sam da se premještam s tog prekrasnog mjesta. I pogledao sam okolo. Rekao sam: “Dušo, jesi li budna?” Još uvijek je spavala i pomislio sam: “O Bože, o, pomogni mi, o Bože. Nikad mi ne dopusti da učinim kompromis ni s jednom riječju. Neka ostanem točno na toj Riječi i propovijedam Ju. Nije me briga što dolazi ili odlazi, što netko radi, koliko se Šaula - Kišovih sinova pojavilo, koliko je ovog, onog ili nečeg drugog, dopusti mi Gospode da navaljujem do tog mjesta.

Sav strah od smrti… Ovo govorim jutros sa svojom Biblijom ispred sebe. Imam malog dječaka ondje koji ima četiri godine, kojeg odgajam. Imam djevojčicu koja ima devet godina i tinejdžera za kojeg sam zahvalan, koji se obratio na put Gospodnji. Bože, dopusti mi da živim kako bih ih odgojio da poštuju Boga. Povrh toga, čini se da mi cijeli svijet viče. Devedesetogodišnje žene i muškarci i svi: “Da nisi otišao, ne bismo bili ovdje.” I Bože, dopusti mi da navalim u bitku. No, ako dođe do umiranja, ja nemam više… To bi bila radost, bilo bi zadovoljstvo doći iz ove raspadljivosti i sramote. Da mogu tamo gore načiniti kvadratni blok visine milijardu kilometara i to bi bila savršena ljubav. Svakim korakom u ovom smjeru to se sužava dok ne siđemo do mjesta gdje smo mi sada. To bi jednostavno bila samo sjena raspadljivosti. Nešto tako malo što možemo spoznati i osjetiti da negdje nešto postoji, a ne znamo što je to. O, moj dragocjeni prijatelju, moji ljubljeni, moji miljenici Evanđelja, moja djeco rođena Bogu, poslušajte me, vašeg pastora. Vi... Volio bih da postoji neki način da vam to mogu objasniti. Ne postoje riječi. Ne mogu ih pronaći. Nigdje se ne nalaze. No, odmah iza ovog posljednjeg daha je najslavnija stvar koju ste ikad… Nema načina da to objasnite. Nema načina; ja to jednostavno ne mogu objasniti. No, što god činite, prijatelji, sve drugo odložite sa strane dok ne dobijete savršenu ljubav. Dođite do mjesta da možete voljeti svakog, svakog neprijatelja, sve druge. Taj jedan posjet tamo učinio me je drugačijim čovjekom. Nikada, nikada, nikada ne mogu biti isti brat Branham koji sam bio.

Bilo da se avioni tresu, bilo da munje sijevaju, bilo da uhode drže pištolj na meni, što god da je, to nije bitno. Navalit ću u bitku milošću Božjom dok propovijedam Evanđelje svakom stvorenju i svakoj osobi kojoj mogu, potičući ih prema toj predivnoj zemlji ondje. Možda se čini teško, možda uzima puno snage: i ne znam koliko dugo još. Mi ne znamo. Fizički gledano - od mog pregleda neki dan, rekao je: “Imaš dvadeset pet godina napornog, dobrog života. Zdrav si.” To mi je pomoglo. Ali, o, to nije bilo to To nije to. To je nešto ovdje unutra. Ova raspadljivost mora obući neraspadljivost, ova smrtnost mora obući besmrtnost.

W. Branham.

Pročitajte cijeli račun u...   ODBAČENI KRALJ.

(PDF Engleski) Beyond the Curtain of Time.

I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud,

tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put - bez obzira na grijeh - ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.

Hebrejima 9:27,28